Sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, kreditne institucije su u obvezi na adekvatan način definirati postupke i metode za utvrđivanje, mjerenje, odnosno procjenjivanje, ovladavanje i praćenje rizika.

Isto tako, su u obvezi podnositi izvješća o rizicima kojima se kreditna institucija izlaže u svojem poslovanju.

Razlikujemo tri ključne vrste rizika:

• kreditni
• operativni
• tržišni.

Tu su i ostali rizici, kao npr. rizik namire, likvidnosti, usklađenosti, kamatni, koncentracijski rizik i dr...

Jedan od glavnih rizika kojem se kreditne institucije izlažu u svom poslovanju je kreditni rizik. Njega definiramo kao rizik gubitka zbog neispunjavanja dužnikove novčane obveze prema kreditnoj instituciji. Pojednostavljeno rečeno, rizik da dužnik neće vratiti posuđena sredstva, da će ih djelomično vratiti, ili da će ih vratiti u duljem roku od inicijalno ugovorenog.

Prije zaključenja ugovara o odobrenju plasmana, kreditne institucije dužne su:

• procijeniti dužnikovu kreditnu sposobnost te
• kvalitetu instrumenta osiguranja svojih potraživanja,

kao i revidirati iste tijekom trajanja ugovornog odnosa.

Procjena dužnikove kreditne sposobnosti kod pravnih osoba podrazumijeva analizu ekonomsko-financijske pozicije poduzeća, urednosti u izmirivanju obveza prema kreditorima i procjenu planova poduzeća.

S druge strane, kvaliteta instrumenata osiguranja ogleda se kroz procjenu njihove vrijednosti, utrživosti i pravne sigurnosti.

Ocjena rizičnosti potencijalnog korisnika kredita može imati utjecaj na uvjete plasman koji je kreditna institucija spreman odobriti toj pravnoj osobi. Npr. može imati utjecaja na cijenu, ročnost i  vrstu plasmana kao i na potrebne instrumente osiguranja.

Obzirom da vrsta izloženosti, instrumenti osiguranja i urednost klijenta imaju direktne reperkusije na kapitalne zahtjeva kreditnih institucija, dotaknut ćemo se i ove teme.

Naime Zakon o kreditnim institucijama i drugi podzakonski akti definiraju pravila za utvrđivanje kapitalnih zahtjeva kreditnih institucija za kreditni rizik. Pri čemu se kreditna institucija može odlučiti za jedan od dva pristupa:

• standardizirani
• pristupom baziranom na internim rejtinzima (IRB), ukoliko je za taj pristup prethodno dobila odobrenje od nadzornog tijela.

Ponder rizika koji se primjenjuje za određenu izloženost prema standardiziranom pristupu ovisi o:

• kategoriji izloženosti u koju je određena izloženost raspoređena i
• stupnju kreditne kvalitete izloženosti, pri čemu se može koristiti i procjenom kreditnog rizika koju dodjeljuje vanjska institucija za procjenu kreditnog rizika (npr. Moody's, S&P...)

Kod IRB pristupa, kreditne institucije razvijaju vlastite interne modele/metode za mjerenje kreditnog rizika i kapitalnih zahtjeva raspoređujući plasmane primarno prema rizičnosti. Interni modeli baziraju se na kvantitativnim i kvalitativnim pokazateljima.

Vezano za rizike kojima se izlažu kreditne institucije, radi sigurnog i stabilnog poslovanja, odnosno ispunjenja obveza prema svojim vjerovnicima zakonskim propisima regulirano je i koliko bi trebao minimalno iznositi jamstveni kapital kreditne institucije. U  RH minimalna stopa adekvatnosti jamstvenoga kapitala iznosi najmanje 12 posto.

I za kraj možemo zaključiti da što je kreditni rizik, kojem se kreditor izlaže u odnosu s određenim poduzećem prihvatljiviji, to je za očekivati veću spremnost kreditora za financiranjem tog poduzeća i ustupke u uvjetima kreditiranja.

Ana Vrbošić, dipl. oec., Danijela Princi Grgat, dipl. oec.